Tako se može protumačiti set zakona koji su promovirani ili su saborskoj proceduri ili su već na snazi. Zakon o turizmu sadrži klauzule o zabrani izdavanja novih rješenja za legalno iznajmljivanje smještaja turistima ako se prema određenoj metodologiji zaključi da je destinacija u prekomjernom turizmu. To na prvu zvuči čak i razumno ali se pri kreiranju takvog zaključka uzimaju u obzir samo registrirani turistički kapaciteti kao oni na koje se restrikcija odnosi iako u izračunu opterećenja čak i veću težinu imaju tako zvani „nekomercijalni turistički kapaciteti“ odnosno stanovi i kuće za povremeni boravak, „za odmor“. Zakon ne predviđa restrikciju izgradnje takvih stanova za prodaju niti novih turističkih kapaciteta u tako zvanom skupnom smještaju kao što su hoteli,

kampovi, aparthoteli i slično. Restrikcije se odnose na (ne) izdavanje kategorizacije (legalizacije smještaja turista) za postojeće objekte rezidenata, domicilnog stanovništva.

Drugi zakon, Zakon o upravljanju i održavanju zgrada donosi restrikciju i penalizaciju onim vlasnicima stanovima koji ih namjeravaju iznajmljivati turistima. Da bi mogli legalno iznajmljivati takav stan moraju ishoditi suglasnost od čak 80% suvlasnika zgrade. Ako pak ishoduju takvu suglasnost i iznajmljuju stan turistima onda plaćaju duplu pričuvu. To se odnosi na sve zgrade s više od 4 stana koji imaju različite vlasnike.

Zakon o lokalnim porezima je izmijenjen na način da se dio zgrade koji se povremeno iznajmljuje (iznajmljuje turistima) tretira kao kuća za odmor i na njega se obračunava porez na kuće za odmor, uskoro porez na nekretnine iako se već za kompletnu zgradu obračunavaju komunalna naknada i odvoz otpada po tarifi za poslovne subjekte. Iako se na te dijelove zgrade koji se povremeno iznajmljuju plaća paušalni porez na dohodak od imovine.

Konačno zakon o porezu na dohodak će se mijenjati tako da će se razredi paušalnog poreza na iznajmljivanje smještaja turistima povisiti za 630%. Umjesto donje granice od 20 eura po kreveta uvodi se minimum od 150 eura, umjesto gornje granice od 199 eura uvodi se gornja granica od 300 eura. To se odnosi na razvijena turistička mjesta koja čine 90% ukupne ponude smještaja u domaćinstvu.

Iz svega je razvidno da se zacrtana strategija smanjenja i uništenja obiteljskog smještaja provodi u djelo kroz cijeli niz zakona kojima će se stjecanje drugog dohotka na taj način učiniti neisplativim.

Treba napomenuti da su iznajmljivači obiteljskog smješta u Republici Hrvatskoj gotovo u potpunosti hrvatski građani rezidenti (nerezidentima su izdana samo 4.300 rješenja od ukupno 120.000), te da su 1/3 nositelja rješenja o kategorizaciji umirovljenici, 1/3 nositelji samostalne djelatnosti ili zaposlenici u turizmu i 1/3 zaposlenici u javnom i realnom sektoru. Prosječno hrvatski iznajmljivač obiteljskog smještaja ima 6 postelja za iznajmljivanje i prosječno ostvaruje 5.500 eura tog drugog dohotka od imovine. Naravno većina kapaciteta se nalazi na obali i otocima te u većim gradovima,  na atraktivnim lokacijama.

S obzirom na to da je prva u javnosti iznesena inicijativa za ovakva rješenja došla od HUP-a i SDP--a a da ju provodi koalicija predvođena HDZ-om, postavlja se pitanje tko zapravo stoji iza ovog sjajno zamišljenog plana i tko će imati izravne koristi od rezultata njegovog provođenja ?