Torpedo media - 22.3.2019.
Davor Žic

RAZGOVOR Marko Boras Mandić – Tvrdnja da stanovnici Krka imaju besplatan most je najveća prevara

Upravo ta teza da otočani imaju besplatan most je najveća prevara u ovoj priči. Njena neistinitost osjeti se u svakodnevnom životu stanovnika svih otoka, 

osobito Krka – u cijeni svih proizvoda koji dođu na otok u kojima je ugrađen trošak mosta, osjeti se u svim uslugama koje se više naplaćuju, ali i izmaknulim prihodima koji bi se ostvarili da nema naplatnih kućica.
Zamjenik župana Primorsko-goranske županije Marko Boras Mandić u javnosti je najistaknutiji član Unije Kvarnera, stranke u kojoj obnaša dužnost člana Senata, a koja je u posljednje vrijeme najvidljivija zahvaljujući akciji za oslobađanje Krčkog mosta od naplate.

Atipični političar iz Matulja svoju je karijeru započeo kao aktivist raznih društvenih pokreta krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, a u politiku se uključio početkom (n)ovog milenija ulaskom u Općinsko vijeće Matulja. Nakon dva mandata provedena u Županijskoj skupštini izabran je za dožupana, a na toj funkciji je već drugi mandat.

Razgovaramo o tome treba li ovom prostoru nova regionalna opcija, odnosu Unije Kvarnera s PGS-om i Listom za Rijeku, zašto bi svih trebalo osloboditi plaćanja mostarine na Krčkom mostu te o konkretnim primjerima što zapravo znači decentralizacija i regionalizacija za Rijeku i županiju.

Unija Kvarnera spada među najmlađe stranke naše županije, a nedavno je prvi puta sudjelovala na izborima pod tim imenom – onima za mjesne odbore u Rijeci. Kako ste zadovoljni ostvarenim rezultatom?

– Zadovoljni smo prvenstveno činjenicom da smo izašli u jednoj prirodnoj, regionalističkoj koaliciji, koja se u tom obliku prvi puta pojavila na lokalnim, odnosno mjesnim izborima. Sama činjenica da smo predali liste skoro u svim mjesnim odborima te da smo ostvarili treći rezultat odmah iza lijevog i desnog bloka je nešto što nam daje nadu da se birači ponovo vraćaju regionalnim opcijama. S obzirom da je naš rezultat ostavio iza sebe parlamentarne stranke poput Mosta ili Živog zida je nešto što nas veseli i daje podstrek da nastavimo ovako dalje raditi.

Na tim je izborima stranka izašla u koaliciji s Listom za Rijeku, koja je kasnije dodatno osnažena potpisivanjem „Platforme 051“. Je li to „kombinacija“ u kojima ćete izaći pred birače u narednim izbornim ciklusima?

– Ova koalicija nastala je iz želje da regionalne stranke na Kvarneru što bolje i bliže surađuju. Isto tako i ideja o zajedničkoj platformi nije od jučer, nego postoji par godina i intencija je bila da se sve stranke koje žele na području PGŽ lokalno djelovati, ali u cilju čim boljeg razvitka cijele regije, povežu i kroz zajedničku platformu definiraju program temeljen na regionalizaciji i decentralizaciji. S tim programom i takvom platformom zajedno ćemo se pojavljivati na izborima kako bismo biračima jasno dali do znanja da ovdje na Kvarneru postoji regionalna opcija koja želi na prvo mjesto staviti interes građana naše regije, kroz sve mehanizme koji se kasnije trebaju ugraditi, prvenstveno zakonodavne promjene koje bi omogućile više ovlasti i više sredstava za regionalnu i lokalnu razinu. Razvijat ćemo regiju po mjeri ljudi koji ovdje žive i koji ovdje žele ostati živjeti i raditi.

Obje stranke, i Lista za Rijeku, i Unija Kvarnera, surađivale su s PGS-om. Lista za Rijeku s njima dijeli i saborski klub (u kojem su, doduše, samo zastupnici IDS-a), a Unija Kvarnera potencirala je zajedno s PGS-om ustavnu tužbu zbog Krčkog mosta. No, čini se da su u posljednje vrijeme odnosi zahladili. Je li to pitanje „političke konkurencije“ s obzirom da se radi o dvije (ili tri) regionalne opcije? Ili bi upravo ta zajednička platforma trebala biti osnova za tješnju suradnju?

– Između političke konkurencije i suradnje, naravno, uvijek biram suradnju. Unija Kvarnera je otvorena za suradnju sa svim regionalnim strankama koje djeluju na području Primorsko-goranske županije, pa i šire. Ne možemo nikoga prisiliti na suradnju, ali možemo dosljedno zastupati naše stavove i truditi se da oni dođu i do naše „političke konkurencije“ i da sazrije vrijeme kada će se shvatiti da se sve regionalne opcije koje djeluju na Kvarneru trebaju ujediniti oko temeljne ideje koja se zove „Kvarner kao jaka regija“. Niti jedna politička opcija koja je dosad imala prilike sudjelovati u centralnoj vlasti nije dala odgovor na pitanje zašto se riječki i kvarnerski projekti nedovoljno jako i jasno artikuliraju u Zagrebu i zašto nisu naši svoje mjesto u stavkama raznih ministarstava kako bi se realizirali i kako bi se razvila ne samo riječka regija, nego kroz jaku riječku regiju i cijela Republika Hrvatska. Nadam se da će u idućim izbornim ciklusima biti sve više suradnje među regionalnim strankama i da ćemo se vratiti na one rezultate s početka devedesetih godina kada je regionalna opcija na području Rijeke dobivala i po 40 posto podrške.

Kad smo se dotakli pitanja Krčkog mosta, što će biti s tom inicijativom? Ona za autoceste i Tunel Učka u startu je ocijenjena kao nerealna, je li onda pitanje besplatnog Krčkog mosta – realno?

– S inicijativom o ukidanju naplate na Krčkom mostu ići ćemo do kraja. Veseli nas skoro pa jednoglasna podrška građana, ali i ostalih političkih stranaka zastupljenih u Županijskoj skupštini. Napravili smo značajne korake – naš prijedlog jednoglasno je prihvatila Županijska skupština i on je proslijeđen nadležnom ministarstvu, a paralelno smo pokrenuli i ustavnu tužbu protiv zakona koji omogućavaju, po nama, neustavnu naplatu mostarine. Optimisti smo, očekujemo da se ovakva vrsta diskriminacije ne može do unedogled tolerirati i da će naplatne kućice vrlo brzo biti maknute te da ćemo svi u Hrvatskoj biti jednaki – ili da se svima naplaćuje mostarina, ili nikome.

Zašto uopće tražite besplatni most za sve, kada otočani već i sada imaju tu privilegiju? Ne bi li bilo logično da se troškovi održavanja mosta financiraju upravo iz prihoda ostvarenih od onih koji na otocima ne žive – prvenstveno turista tijekom sezone?

– Upravo ta teza da otočani imaju besplatan most je najveća prevara u ovoj priči. Njena neistinitost osjeti se u svakodnevnom životu stanovnika svih otoka, osobito Krka – u cijeni svih proizvoda koji dođu na otok u kojima je ugrađen trošak mosta, osjeti se u svim uslugama koje se više naplaćuju, ali i izmaknulim prihodima koji bi se ostvarili da nema naplatnih kućica. Možda najzornije se to može predočiti kroz cijenu autobusne karte od Omišlja do Rijeke koja stoji 42 kune, a recimo karta od Omiša do Splita stoji petnaestak kuna. Udaljenost ove dvije relacije je identična, ali cijena karte je triput skuplja za Omišljane, jer je u njoj ugrađena i cijena mostarine. A primjera je puno, i svi oni potvrđuju našu tezu da mostarina mora biti ukinuta „sad i odmah“.

A trošak održavanja Krčkog mosta, kao i svih ostalih mostova u Hrvatskoj, plaćaju vozači prilikom registracije vozila. Zato nikako ne možemo prihvatiti da nam se Krčki most naplaćuje tri puta – prvi puta kada se gradio, kroz razne samodoprinose i ostale modele, pa zatim svaki puta kada registriramo motorno vozilo i onda se još traži da kod samog prelaska mosta plaća 35 ili 39 kuna.

Naplatne kućice na mostu su kao „berlinski zid“ koji razdvaja dvije Hrvatske – jednu privilegiranu i drugu koja mora tužiti da bi bila ravnopravna.

Unija Kvarnera na županijskoj razini u koaliciji je s SDP-om, kao i u nekim drugim sredinama, primjerice Opatiji. Međutim, u drugima, kao što su Matulji ili Lovran, na suprotnim ste stranama. Koji su onda bili vaši uvjeti za suradnju, ako su u nekim slučajevima ispunjeni, a u drugima nisu? I gdje zapravo vidite svoju poziciju na spektru, grubo rečeno, između SDP-a i HDZ-a, kao dva oprečna pola, ali i dvije najjače stranke – u državi i u županiji?

– Ako zagovaramo decentralizaciju kao jednu od temeljnih postavki društva, onda držim da to moramo početi raditi prvenstveno kroz svoju stranku. Statutom Unije Kvarnera daje potpunu autonomiju regionalnim podružnicama kod odlučivanja o koalicijskim partnerima. Hoće li ekipa na Cresu koalirati s HSS-om, a u Lovranu s Akcijom mladih, to je isključivo njihova stvar. Naravno, treba voditi računa o kompatibilnosti programa, pa se suradnja može dogoditi i kod stranaka koje naoko ne djeluju ideološki kompatibilne na nacionalnoj razini, ali se na lokalnoj razini mogu naći oko pitanja gradnje škole ili dječjeg vrtića. Na višim razinama, regionalnim ili kod parlamentarnih izbora, Unija Kvarnera gledat će da surađuje prvenstveno s onim strankama koje imaju isti ili sličan pogled na one odrednice koje zastupamo, a to je prije svega jaka regija Kvarner.

Ono što definitivno nećemo raditi jest graditi zidove prema bilo kojoj političkoj opciji. Uvijek treba nastojati i svoje političke konkurente približavati idejama za koje se u politici borite. Mnoge političke opcije danas u Hrvatskoj, ali i na našem području Kvarnera, svoju politiku baziraju prvenstveno kao politiku protiv HDZ-a. To nije dobro, da se u politici cijela filozofija neke stranke bazira na protivljenju nekoj drugoj političkoj opciji. To ne znači da mi prihvaćamo politiku HDZ-a kao dobru, nego da ćemo pokušati nametati naše ideje kao nešto što će biti opće prihvatljivo i što će stranke širokog političkog spektra zagovarati. A da je to moguće, vidljivo je i kod naše inicijative o ukidanju naplate na Krčkom mostu koja je dobila opću potporu sa svih strana spektra.

Kao jednu od osnovnih ideja stranke ističete decentralizaciju. Možete li taj, možda ponešto apstraktan pojam, objasniti na kojem konkretnom primjeru? Što bi značila decentralizacija i regionalizacija u praksi, na primjeru ove regije?

– Dobar odgovor na pitanje što je to decentralizacija je dano još prije 300 godina kada je Rijeka proglašena slobodnom kraljevskom lukom. Jedan stavak iz te povelje kaže: „Svaka nacija može u gradu ili izvan njega sagraditi javnu zgradu za svoje poslovanje, a trgovcima se potvrđuju sve stvarne i osobne slobode koje su moguće“. Prije tri stoljeća su neka kraljevstva bila spremna na ono što mi danas nismo, jer Rijeka je tada imala slobode i prava koje danas nama u ovoj regiji nisu moguća. To je decentralizacija – kada svojim prostorom možete upravljati na najbolji mogući način, u korist lokalnog gospodarstva i stanovništva. Danas, kada obilježavamo 300 godina od proglašenja Rijeke slobodnom kraljevskom lukom, u Rijeci imamo lučku upravu koja je – državna. I sve što se uprihodi ide u Zagreb, a sve odluke su strogo centralizirane i upravlja se iz Zagreba. Usporedbe radi, u isto vrijeme kada je Rijeka proglašena slobodnom lukom, ist status dobio je i Trst, a pogledajte kako se tamo upravlja – znamo da je Trst dio jedne od pet pokrajina u Italiji koje imaju poseban status i koja može svojim prostorom upravljati puno kvalitetnije. Kada pogledate konkurentnost ta dva grada, to je najbolji odgovor zašto se treba zalagati za jaku decentralizaciju, a primjera ima još stotine.

A regionalizacija je tema možda i važnija od decentralizacije. Danas pokušavamo crtati državu ne obraćajući pažnju niti na geografiju niti na povijest. Niti ekonomiju, pa čak niti na zdrav razum. Regionalizacija bi trebala biti provedena na način da se maksimalno iskoristi potencijal određene države, tako da taj ustroj slijedi neke logične, komparativne prednosti određene regije. Kod Rijeke i riječke regije, taj potencijal je onaj koji postoji već stotinama godina – prometni položaj i luka, što može razviti ne samo grad, nego cijelu regiju koja može biti na cijelu tu priču naslonjena. Na to ide i znanost i obrazovanje, pametne i kreativne industrije koje se na tom području razvijaju. Tome se opiru one županije koje misle da se od turizma ili ovakvog državnog modela u kojem će podobni imati dovoljno da im bude dobro. Ali dugoročno je to nemoguće, i regionalizacija će se prije ili kasnije morati provesti.

Kao zamjenik župana najistaknutiji ste član Unije Kvarnera. Ovo vam je drugi mandat na toj funkciji, što vidite kao svoje najveće uspjehe, a što kao propuste ili izazove koje niste uspjeli riješiti?

– Zračna luka koja je s 50.000 putnika došla na 200.000, od aerodroma pred zatvaranjem i s financijskim gubitcima do aerodroma koji je otvoren i zimi i koji posluje s dobiti; Centar za bjeloglave supove Beli, od napuštenog centra do centra koji je potpuno obnovljen, koji godišnje spasi 20-tak primjeraka te ugrožene vrste i koji turističkom ponudom čini Kvarner posebnom destinacijom; Platak od propalog, ruzinavog i zapuštenog skijališta u zaleđu Rijeke do skijališta i izletišta koje radi cijelu godinu i broji preko 180.000 posjetitelja godišnje s ogromnim potencijalom da te brojke i dalje rastu; ovo su možda tri najvidljivija projekta. No ima tu još na desetke manjih, ali isto tako vrlo vrijednih projekata koji su realizirani. Vezano za nerealizirane projekte i incijative tu svakako ubrajam nedovoljnu vidljivost i proaktivnost određenih resora unutar županije, prvenstveno tu mislim na turizam. Ne mogu se oteti dojmu da nam nedostaje jača uloga TZ Kvarnera u pozicioniranju regije na svjetskoj turističkoj mapi ali i općenito jači „support“ svih nas i kroz odjel turizma, ali i kroz prostorno planiranje gdje bi otvorili više vrata za neke kapitalne turističke infrastrukturalne objekte.